Dnevnik iz karantene: MARKO TOMAŠ

Tomaš

Što sam iščitao iz plafona (oteto iz zamišljenog dnevnika)

 

Drugog dana proljeća počelo je sniježiti.

Tako je lijepo napisati ono što svi znaju. Notornu i u svojoj notornosti gotovo besmislenu činjenicu.

Prije nego je snijeg počeo padati probudio me potres. Zgrada se gibala kao pionir na sletu, lijevo-desno, desno-lijevo. Možda su se krovovi susjednih zgrada kucnuli glavama kao pijanci koji si tako izražavaju naklonost. Zbog toga se s police srušila jedna jedina knjiga. Kao da se samoubilački bacila u ponor pred gomilom svjedoka koji su pred tim prizorom ostali kao ukopani. Takav me prizor zatekao u dnevnom boravku. A napolju, bijelo nebo kao da je počelo otresati prašinu s vlastitih ramena. Sitan, gotovo zanemariv snijeg, ali ipak nalik nekakvom znaku, nekoj objavi, nečemu što nikada neće biti potpuno dokučivo ljudskom biću makar se trudilo živjeti svetačkim životom. Kakvo sranje u nevrijeme. To sam pomislio. Bez uskličnika. Tek tako, ravno, pomirljivo.

− Ne brini, ubrzo će još jedan i onda će se smiriti – to sam joj rekao.

Okrenuo sam se na drugu stranu i zaspao. Sanjao sam gomilu obnaženih ljudi kako bezglavo trči beskrajnom bjelinom. Samo je jedna žena prekrasnih grudi mirno sjedila u sred tog ludila. Krenuo sam ka njoj. Tada me probudio drugi potres. Gotovo me iznervirao jer sam znao da nikada neću saznati tko je ona spokojna žena. I što sam već tada zaboravio kakve su točno bile njene prekrasne grudi. I čemu sva ona gužva. Koliko se nesreće može odjednom sručiti na jedan grad? To sam se zapitao i ubrzo ponovno zaspao.

Jedna od mojih najiritantnijih osobina jeste to što sam hladne glave kad je najveća frka. Kada sam konačno ustao prvo sam pogledao kroz prozor. Vjetar je raznio snijeg. Krovovi su se malo zabijelili ali da na njima ne sjede vrane teško da bih to primijetio. Znao sam da su vijesti loše ali sam ipak otvorio laptop.

Dugo sam godina živio u razrušenom gradu. Kada ruševine dominiraju središtem nekog grada on se čini puno manjim nego što realno jeste. Nije to samo pitanje prostora. S nekom zgradom za neke nove generacije nestanu priče, povijest biva izbrisana, budućnost biva onemogućena, sve prije i nakon samog čina rušenja jednostavno nestane. Grad se tako smanji zarobljen u jednoj jedinoj točki u povijesti. U njoj ostanu živjeti i ljudi. Njih je ionako lako zarobiti. Može to i nekoliko ruševina. Jedan neugodan trenutak zaboden duboko u čovjeka, u njegovo meso i sve ono apstraktno. Recimo, na starim fotografijama Mostara teško mi je prepoznati mjesta koja danas obilježavaju ruševine. To kao da pripada nekom drugom prostor – vremenu. U redu vrijeme, ali i prostor je, čini se, krajnje relativan. Isto kao što nam se čini da stanujemo u krutim, tvrdim konstrukcijama, a one se, barem neke od njih, ispostave savršeno gipkima. Krošnje se njišu na vjetru, a naše zgrade jednako tako u potresu. Sad mi misli nadolaze rafalno i lijeno mi je tražiti uzročno posljedičnu vezu među njima. Posljednjih dana se puno govori o tome kako se priroda brzo obnavlja. Vidio sam to ranije. Građevinski šut, otpad, brzo postane tlo iz kojeg izbije neko divlje stablo koje rastući krene mrviti preostale zidove neke ruševne zgrade. Cigla ponovno postane zemlja. Grad se može za svega nekoliko godina pretvoriti u ledinu. Svijest o tome nas je valjda nagnala da se trudimo kroz povijest održati kontinuitet naseljenosti određenog područja. Trudimo se ostaviti tragove našeg postojanja. Bilo je u toj povijesti raznih luđaka. Albert Speer se recimo čuvao korištenja armature u gradnji svojih zdanja, jer su on i zli kaplar bili opsjednuti time kako će jednog dana izgledati iskopine njihovog carstva. Htjeli su da budu što više nalik antičkim iskopinama, lijepe ruševine, bez zahrđalog gvožđa koje viri iz tih batrljaka. Neopjevane budale. Slabići. Kao i svi mi koji nikako da priznamo prolaznost kao zakonitost već joj se opiremo na razne budalaste načine. Uglavnom trudom da ostanemo upisani u povijesti. A sve, cijeli naš svijet, može biti izbrisan za nekoliko trenutaka. Našom voljom ili ćudljivošću prirode. Čovjek je 90 posto arogantni mamlaz. A ni preostalih 10 posto često nije ništa bolje. Recimo, da bi netko pisao papazjaniju nalik ovoj mora biti vođen uobraziljom da to netko drugi želi čitati. Pa čak i kad napiše nešto notorno, prostu neku činjenicu poput one da je na drugi dan proljeća počeo padati snijeg. Kada ti na pamet ne pada ništa bolje onda se najlakše osvrnuti na meteorološke prilike i bubnuti, recimo − pada snijeg. A pada dok ovo pišem. I nošen je vjetrom. I znam da bi mi da sam napolju nos pomodrio i procurio a uši bi mi se učinile kao dio tijela koji mogu jednostavnim pokretom skinuti s glave i staviti u džepove. Tamo bi se ugrijale među mojim prstima. Možda bih tada konačno čuo zvonjavu mobilnog telefona koju inače prečujem. Ni nakon dvadeset godina nisam se navikao na činjenicu da stalno sa sobom imam telefon. Ponekad tako otputujem negdje i budem nedostupan. Redovito zbog toga nastane panika. Iako se trudim javiti mailom da je sve u redu. To nije dovoljno. Ako nisi neprestano dostupan sigurno si u nekom problemu koji, dakako, zabrinute stranke mogu riješiti pozivom. Svašta. Svašta bih mogao ispisati po bjelini neba koja se naslonila na moje prozore. Volim spokoj koji u meni izaziva snježni prizor. Iza toga je uvijek utišani, usporeni svijet ljudi, trom, pospan, drhturav, manje agresivan i zamoran. Na ovom mjestu bih trebao priznati da mi pomalo i odgovara ova prinudna izoliranost, vrijeme koje teče bez socijalnih neuroza. Zapanjujuće je koliko inače živimo po inerciji, vrlo rijetko istinski motivirani za akcije koje poduzimamo. To traje godinama, veći dio naših života, traje toliko da često zaboravimo ono što najviše volimo. Na primjer, ja sam zaboravio koliko uživam u lijenosti, koliko volim satima buljiti u plafon bez ijedne suvisle misli u glavi, a pogotovu onih uvezanih koje bi mogle ličiti na nekakvo sustavno razmišljanje. Ovako, kao ovo što pišem, pustim da se asocijacije odmotavaju bez nužne povezanosti, onako kako vidimo bezbrojne prizore u šetnji gradom kad na snazi nisu izvanredne mjere. To volim, slika za slikom, kaos kakav u suštini i vlada ljudskom nutrinom, kaos koji pokušavamo svladati geometrijom ili drugim zakonitostima jer kaos izjednačavamo s ludilom. Ludilo je suprotno normalnosti. A normalnost je dogovorna kategorija. Ne postoji sama po sebi. Kao ni svijet koji uobražavamo. Naš, ljudski svijet, naši životi, sve je to obična halucinacija. Možda bismo to mogli nazvati i poremećajem ali onda bih se zapetljao u argumentiranje te tvrdnje a na ovom mjestu ne želim argumentirati bilo što. Trudimo se sve držati pod kontrolom a jedan jedini trenutak može u potpunosti izmijeniti našu sudbinu nad kojom smo prolili toliko znoja i na koju smo potrošili toliko živaca da obitavamo u konstantnoj panici da nam nešto ne poremeti red koji smo ustrojili za sebe. Smiješne smo pojave, ali i dirljive. Svi pričamo u glas. Samim tim nitko nikoga ne sluša. Osvrćemo se jedni na druge tek u nekoj nesreći. Često i to iz puke naslade. Toliko smo zabavljeni sobom da u jednom trenutku shvatimo kako više ne prepoznajemo ljude pored kojih živimo. Ne znamo ništa o njima. Oni ne znaju ništa o nama. I ne želimo se ponovno upoznavati. A ja se naivno nadam da će ubrzo doći prigoda da se iznova upoznamo. Krhki, uništivi, uplašeni, bez objašnjenja za svaku stvar, ni pedlja iznad situacije u kojoj se nalazimo već do grla ugovnjeni u nju.

Zemlja se već danima sliježe. Prvi dani proljeća su hladniji od zadnjih dana ovosezonske zime. Svanulo je i pada snijeg. Prizor koji vidim kroz prozor toliko je smirujući da mi se čini da ne trebam spavati kako bih se odmorio. Iako su došla neka vremena koja bi najbolje bilo prespavati. Onakva u kakvima se moji gradovi pretvaraju u ruševine među kojima vlada nespokoj i strah.

Zagreb nemirno spava. Lijep ranjenik. Naša kuća. Zemlja. Kako je ludo to što živimo ususret smrti. Unatoč njoj. Život je ludilo koje obožavamo. I sve ovo vjerojatno nema veze ni sa čim. Sve je onakvo kakvo jeste i kakvo ne treba biti. Stidim se jer ne znam nešto više o tome. Stid me i priznati da ne želim znati.

srijeda, 8. 4. 2020.

Marko Tomaš

 

Marko Tomaš (1978, Ljubljana) objavljuje dnevničke zapise, eseje, političke i sportske komentare na internetskim portalima zurnal.ba, lupiga.com, 6yka.com, romskom portalu portal-udar.com te u časopisu Urban Magazin. Kolumnist je mariborskog dnevnog lista Večer. Novinske tekstove objavljivao u Feral Tribuneu, BH Danima, Glasu Istre te časopisu Prosvjeta iz Zagreba. Urednik je poetske edicije „Nova osjećajnost“ pri nakladi Vrijeme iz Zenice. Vodio je kultnu splitsku knjižaru Utopia. Bio je glasnogovornik poznatog zagrebačkog kluba Močvara. Jedan je od osnivača OKC Abrašević iz Mostara. Pjesme su mu prevođene na desetak svjetskih jezika. Kraće ili dulje vrijeme živio je i radio u Kljajićevu/Somboru, Sarajevu, Zagrebu, Splitu i Beogradu.
Trenutno živi i radi u Zagrebu.

Dobitnik je nagrade Super Cyber Story za kratku priču (2004. godina), nagrade World Music Centra iz Mostara za najboljeg mladog književnika (2014. godina) te nagrade „Farah Tahirbegović“ za angažman u kulturi Bosne i Hercegovine (2015. godine).

BIBLIOGRAFIJA:
“L’ Amore Al primo Binocolo”, s Nedimom Ćišićem, Mehmedom Begićem i Veselinom Gatalom, L’ Obliquo, Brescia, 2000.
“Tri puta tridest i tri jednako” s Nedimom Ćišićem i Mehmedom Begićem, Alternativni institut, Mostar, 2000.
“S rukama pod glavom”, Naklada Mlinarec & Plavić, Zagreb, 2002.
“Mama, ja sam uspješan”, Naklada Mlinarec & Plavić, Zagreb, 2004.
“Život je šala”, Naklada Mlinarec & Plavić, Zagreb, 2005.
“Marko Tomaš i druge pjesme”, naklada ZORO, Sarajevo/Zagreb, 2007.
“Zbogom, fašisti”, buybook, Sarajevo, 2009.
“Ponoćni razgovori”, s Mehmedom Begićem, Vijeće mladih Grada Mostara, 2012.
"Bulevar narodne revolucije", Algoritam, Zagreb, 2013.
"Varanje smrti - izabrane pjesme", LOM, Beograd, 2014.
"Ivica Osim - Utakmice života, biografija", Vrijeme, Zenica, 2014.(srpsko i japansko izdanje izašli 2015.)
„Odrastanje melanholije“ – kolekcija pjesama i priča, Kontrast, Beograd, 2014.
„Crni molitvenik“, LOM, Beograd/Algoritam, Zagreb, 2015.
„Kolodvor i paranoja“, izabrane kolumne, Književna radionica Rašić, Beograd, 2015.
„Regata papirnatih brodova“, LOM, Beograd, 2016./Jesenski&Turk, Zagreb, 2017.
„Nemoj me buditi“, LOM, Beograd, 2019. / V.B.Z., Zagreb, 2020.
„Črni molitvenik“, slovensko izdanje, SANJE, Ljubljana, 2016.
„Izabrani pesni“, makedonsko izdanje zbirke „Varanje smrti“, BLESOK, Skopje, 2017.
„Zbogom, fašisti“, slovensko izdanje, Sanje, Ljubljana, 2018.