Dnevnik iz karantene: ROBERT PERIŠIĆ

Perišić

Bilo je to davno, nedavno

 

(epizoda iz crime paketa)

Imam dosta razloga zabilježiti što je bilo u doba virusa, najviše zbog jedne trenutno odsutne osobe, koja mi je inače ostavila svog mačka, ali polako, ne mogu sve odjednom. Već je bilo počelo to s virusom, bila sam doma, gledala serije, a mačak me gledao – kao kad ćeš ti na posao, idi negdje, ženo, daj mi malo mira, hm, jesi li to dobila otkaz, daj se malo sredi, non-stop si u trenirci, ej, ako si u depresiji, daj, pričajmo o tome, samo reci, možda trebaš pronaći sebe, a i što ćemo jesti, malo su mi dosadili ovi keksići, koliko će ovo trajati, imaš li neki plan – dobro, ja sam mu malo upisivala tekst, što ćeš drugo raditi u ovoj drami: bolje drama nego monodrama. Ali ono kad je bilo jasno da će zatvoriti kafiće – znam, izgleda davno, ali bilo je nedavno, samo je sad sve davno – skinula sam trenirku i obukla se za izlazak, mačak me gledao kao bravo, i otišla sam na zadnje piće, putno u širem kontekstu, i baš sam tamo, kao za vraga, srela ove što su bili na skijanju. Nije mi još bilo jasno da je skijanje kriminalna aktivnost – to je bilo gore nego da sretneš dilera, ali nisam bila svjesna – pa smo se srdačno pozdravili; mislim, ja ne skijam, stvarno ne skijam, nismo mi bili ta klasa, a još na jugu odrasla, jedva si i sanjkati mogao, uvijek je zapinjalo o pod, to se zvalo zimske dječje radosti, snježne radosti, nešto tako je pisalo u čitanki, ali nije bilo skoro nikad ništa u praksi, sama razočaranja, ali da ne duljim, uzalud mi neskijanje i nesanjkanje, bila sam neoprezna jer sam se pozdravila sa skijašima, i tu sam upala na put prema samoizolaciji – sad mi se više ne da ni izlaziti iz nje – ali polako, ne mogu sve odjednom. Usput rečeno, oduvijek gledam sve moguće krimi serije, čak i one najgore, a u zadnje vrijeme, kako sam bila kupila taj super crime paket na akciji međunarodne kompanije još prije korone – kao da sam je predvidjela – mogu šarati s daljinskim pa gledam i one serije što sam ih već gledala, mislim davno sam ih gledala, jer ne možeš baš gledati reprizu krimi serije ako se dobro sjećaš svega, nego mora proći neko vrijeme da zaboraviš tko je ubojica, ili da barem nisi sto posto siguran, i mislim da, po svježim mjerenjima rađenima ovih dana, treba proći najmanje deset, ako ne i petnaest-dvadeset godina, da zaboraviš tko je ubojica u Ubojstvima u Midsomeru, to jest da vjeruješ da si zaboravila... jer, čak kad ti se na početku učini da si zaboravila, nekako s vremenom sve bolje kužiš, proradi davno stornirana memorija, treba malo vremena da se otvori neko tamo nebitno skladište, ali otvori se, i onda mi se iz scene u scenu otvaraju podfajlovi, sve mi se poklapa s kopijom u glavi, počinjem shvaćati da znam, i onda si mislim, gle, imam u glavi skoro svakog ubojicu iz Midsomera, naravno i iz drugih serija, Poirot, Frost, Morse i ostali, sve je to presnimljeno kod mene, postoje kopije, samo se ne sjećam isprve, ali scene idu i kopija se lagano diže iz sive kante, uskrsava, ne možeš je izbrisati, nema delete tipke, i znam tko je prokleti ubojica; znači, sve to nosim u glavi non-stop, sve te i bezbrojne druge propalitete. Pa ti gledaj televiziju i misli da si normalna; mislim, neki čovjek od prije sto godina imao je svoju vizualno-životnu memoriju, ono što mu se događalo i to je bilo to, što je vidio vidio je, toga se mogao sjećati, mogao je ponešto i zamisliti na osnovu priča, iz književnosti ili narodne epike, mogao je ako je bio iz više klase vidjeti i neku umjetničku sliku, zamisli kakvo je čudo tada bila slika, to je bilo ono što nije sam vidio, ali rijetkost je to bila, mogao si se sjećati u biti svojih iskustava, to je bio svijet, to je posve drukčija memorija bila, a ove nadogradnje koje su meni u glavi, te gomile slika, serija, ubojica, udarnih vijesti, nedjeljnih popodneva, spotova, golova reprezentacije – moj mozak je za moju čukunbabu poput interneta, pun potonulog znanja i sigurnosnih kopija, što ne znači da je ona bila gluplja (mislim da je, ako ništa, imala bolji fokus na svoj život) jer je ovo neko skladište koječega što treba i ne treba, ali tu je, zaboraviš da je tu i nemaš više pojma što je sve unutra... i nije onda baš ni čudno da imam ovolike digresije... jer htjela sam reći da kad su me nazvali iz stožera, dobro, valjda s neke niže razine, iz stožerića, službenim glasom i pitali jesam li bila tad-i-tad tu-i-tu – ta ima li klasičnijeg pitanja... sve one serije u meni su šaptale – alibi, alibi, alibi – ali to je bilo krivo, nekako sam zastala od krimi uzbuđenja i nekog već poznatog iznenađenja, ali ipak i stvarnog jer, naravno, nisam znala da su oni moji poznanici bili zaraženi, kao ni oni sami uostalom, tako da još nisam znala zašto me zovu; ali njih je valjda detaljno ispitivalo pa je došlo skroz do tog poziva. Činilo mi se da tu uopće ne bi trebalo biti riječ o meni nego o nekome drugome, osumnjičenom, pa sam pazila da moje iznenađenje ne izgleda odglumljeno, složila sam valjda i onu tko-ja? facu iako je to bilo preko telefona, mislila sam pritom kako se možda osjeti da malo glumatam, a to je najgore, jer znaš ono da ima takvih koje lociraju kao sumnjive čim ih pitaju za alibi, to uvijek u serijama gledam, facu kad ih pitaju za alibi, i tu već ja imam svoje favorite, ali dobro, navodim sve te sitne misli jer su mi bile negdje u podprogramu, inače one isto spadaju među krive tragove jer ja, u stvari, uopće nemam alibi.

Uzdahnula sam i rekla – Priznajem – što im je valjda zvučalo blesavo pa se tamo netko nasmijao: gle, ovi u stožeriću me drže na zvučniku, pomislila sam; to je protiv ljudskih prava, bila sam uvjerena, di mi je privatnost, ali ajde: napaćeni su i oni.

Onda je taj glas krenuo sumirati pa sam ga prekinula... Znam, bila sam tamo tad-i-tad, da, srdačno smo se pozdravili – ta riječ srdačno je isto jadna kad je pogledaš – nisam bila nigdje drugdje i nemam alibi.

Ne mora to ništa značiti, gospođo, rekao je, ali morate u samoizolaciju. Spadate među kontakte.

To me je oduvijek nerviralo, rekla sam.

Što kažete?

Dobro, nije problem. Ništa se vi ne brinite, doviđenja.

Mačak me gledao kao što je bilo. Ma nešto su zvali s televizije, rekla sam.

Bilo je to nedavno, mislim davno, i evo mi već iscurila samoizolacija (sad sam u ovoj običnoj), pričam malo unatrag, nisam još ni počela s bitnim – to, na primjer, gdje je zapeo moj dragi – ali sad mi je za pauzu.

utorak, 7.4.2020.

Robert Perišić

 

Robert Perišić rođen je u Splitu 1969. godine; živi u Zagrebu. Nakon knjiga kratkih priča (Možeš pljunuti onoga tko bude pitao za nas, 1999; Užas i veliki troškovi, 2002) koje su imale značajan odjek, a još više nakon dvaju romana snažne domaće i internacionalne recepcije (Naš čovjek na terenu, 2007; Područje bez signala, 2015), Perišić je književno ime stekao prvenstveno kao prozaist. Nestandardna knjiga Uvod u smiješni ples (2011.) uklapa se u prozni niz. Autor je, među ostalim, i izvođene drame (Kultura u predgrađu, 2000.) te scenarija za igrani film Sto minuta Slave (2004.). Nagrađivan je u Hrvatskoj i inozemstvu, knjige su mu prevedene na više od deset jezika, s osobitim kritičkim odjekom u SAD. Perišić se od svojih književnih početaka bavi poezijom: prvu zbirku pjesama Dvorac Amerika objavio je 1995., druga zbirka, Jednom kasnije, izašla je 2012. godine, a njegova treća zbirka pjesama Siromašni čovjek kojega boli glava izlazi ovih dana u elektroničkom formatu (Sandorf).